SIC TRANSIT GLORIA MUNDI ILITI JOŠ MALO O RIJEČKIM NOVINAMA I ČASOPISIMA

Nastavljamo mi našu priču o riječkim i sušačkim novinama, jer riječke novine izlazile su s obje strane Mrtvog kanala. Informaciju tada, nisu mnogo zanimale međudržavne formalnosti između Rijeke i Sušaka (kao sto je ni danas ne zanimaju međudržavne formalnosti između, recimo Gabona i Tadžikistana). Tako je La voce dell popolo, koji je kasnije izrastao u jednog od predvodnika riječkog talijanaštva počeo izlaziti na Sušaku a kasnije se preselio u Rijeku kao i La Difesa, glasilo riječkih autonomaša, a Supilov Novi List počinje izlaziti u hrvatskom Sušaku, no uskoro se seli u talijansku Rijeku. Informaciji je tada, kao i danas bilo najvažnije da ugleda svijetlo dana.

Bacimo oko na Sušak (da netko ne kaže da ga zapostavljamo). Prva sušačka novina je Sloboda, koja je započela izlaziti 1878. godine na hrvatskom jeziku, tri puta tjedno. Sloboda je nastavila težnje pravaša začete u Primorcu, tiskanom u Kraljevici (1873. – 1878.), a tradiciju ovih povijesnih novina nastavit će Hrvatska sloga, 1898., potom Novi list od 1900. pod upravljačkom i uredničkom palicom Frana Supila. 

No nisu u Rijeci izlazile samo dnevne novine. Bogata izdavačka djelatnost odrazila se i u najraznovrsnijim časopisima koji su imali uistinu bogate sadržaje. Tako u ovom malom-velikom gradu izlaze književni, ekonomski, liječnički, vatrogasni(!), povijesno-pravni, humoristički, nabožno-poučni, prirodoslovni i naravno pomorski časopisi. Tko ne vjeruje, neka pročita samo neke od slijedećih naslova: Neven, Jadranska vila, Pravnik, Vila sinjega mora, Mosaico, Vita Fiumana, Astrologo di Fiume (i naše časne prethodnike očito je zanimala budućnost koja dolazi), Skorpion, Almanacco Fiumano, Rivista umoristika illustrata… Pravo obilje tema za svakog građanina i pridošlicu. Tako je bilo u zlatnim godinama grada na Rječini. Danas je situacija s časopisima slična kao i s dnevnim novinama. Rijeka tako ima nekoliko časopisa, što književno-jezičnih, što kulturnih, što studentskih i… to je uglavnom sve. Sic transit gloria mundi!

Od Le notizie del giorno do…

Danas kada svijet postaje informacijsko selo, kada je za gotovo bilo koju potrebnu traženu informaciju potrebno izgubiti svega nekoliko minuta, u Rijeci postaje svega dva dnevna lista, jedan na hrvatskom i jedan na talijanskom jeziku. A u posljednjih 50 godina riječkom Korzu čitale su se samo četiri različite dnevne novine koje su izlazile u gradu na Rječini.

U vrijeme kada je odlazak iz Rijeke, u recimo Zagreb, bio prava mala avantura, s obje strane Rječine izlazilo je petnaestak dnevnih novina. Većina njih bila je na talijanskom, svojevrsnom lingua franca svih stanovnika grada svetoga Vida, bez obzira na nacionalnost. Prve riječke novine pojavile su se još 1814.izvale su se Le notizie del giorno no prava poplava novina javlja se od sredine 19. stoljeća. Eco del litanale ungarico, Gazzetta di Fiume, La voce del popolo, La Difesa, La Bilancia, Magyar Tengerpart, Hrvatska sloga, Novi List samo su neke od imena dnevnika koji su izlazili u Rijeci. Većina imena danas su potpuno nepoznata, dok smo druga imena možda držali u ruci do prije nekoliko minuta. E, tempi pasati!

KOMPLEKS HKD-a TREBAO JE BITI NAJVIŠI NEBODER U TADAŠNJOJ JUGOSLAVIJI I KAO TAKVA BITI “NA PONOS I URES” SUŠAKA

Sušak je početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća počeo prerastati u značajan grad. Luka, željeznica, ceste, predstavništva mnogobrojnih komora, banaka, udruženja brodovlasnika i industrijalaca, sve je to činilo Sušak pravim malim-velikim gradom. A kako je uz to Sušak desetak godina ranije proglašen kupališnim mjestom i klimatskim lječilištem u njega je pristizalo sve više i više turista. Sa povećanim brojem turista uskoro se pojavila i potreba za novim hotelom. Onaj šparni fjumanski duh s druge strane Rječine, onaj koji samo gleda kako nešto uštedjeti i zaraditi, nakratko je prešao tadašnju granicu i nastanio se na Sušaku.

Naime još 1907. Sušačani su željeli izgraditi Hrvatski dom kulture, no nikako to nisu uspijevali. A i stalno su brundali kako su stare zgrade na Kortilu ruglo i kako ih treba srušiti. I tako se sve pomalo skupljalo gotovo 30 godina, kada je u travnju 1934. od strane Josipa Premra, predsjednika odbora za izgradnju Narodnog doma u Sušaku, pozvan arhitekt Josip Pičman. On se rado odazvao na poziv u uskoro napravio projekt i uz njega priložio “račun rentabilnosti” za hotel i predračun za cijeli objekt. Nažolost Pičman nije dočekao prihvaćanje njegova projekta tako da ga 1936. preuzima zagrebački arhitekt Alfred Albini. No, on je po napucima Općine morao malo preinačiti projekt. Naime projekt je bio izvrstan, kako su tadašnje Primorske Novine pisale – na ponos i ures, ali molit ću lijepo, zar je baš sve iz tog projekta potrebno? Recimo taj bazen sa morskom vodom. Ovime istina, nisu bili oduševljeni ni građani ni turistički djelatnici, ali Općina je davala novce. Ne samo da je izbačen bazen, već se odustalo i od izgradnje stambene višekatnice (no taj dio projekta je pretvoren u prostor za javne institucije), a i sam projekt hotela je malo izmijenjen. Ostala su predviđena četrnaest katova i terasa na vrhu, ali je sve malo – suženo.         

Svi su očekivali da će sve biti gotovo za dvadeset mjeseci no njegova izgradnja se odužila sve do 1947. Glavni problem nije bio rat već – novac! Radovi nisu ni započeli kako treba, a građevinski radnici su stupili u štrajk zahtijevajući povećanje nadnica. Novaca za kompleks HKD-a nikad nije bilo dovoljno, tako da se “ponos i ures” Sušaka pretvorio u “vreću bez dna”.

Danas je, bez obzira na sve, Sušak (i Rijeku) gotovo nemoguće zamisliti bez kompleksa HKD-a, koji je danas, iako malo nedotjeran, ipak –ponos i ures.

P.S.

Na mjestu današnjeg HKD-a, 1800. izgrađena je tvornica duhana, a sama zgrada nazvana je Kortil (koji je danas ostao samo kao ime galerije u sklopu HKD-a). Nakon toga tu je bila tvornica tjestenine i tvornica likera, da bi je napokon otkupila općina Sušak.

Ako se neki suvremeni stanovnik grada s obiju strana Rječine u ove vruće srpanjske dane poželi osvježiti u moru, većina će vjerojatno osvježenje potražiti negdje drugdje, a tek malobrojni će to učiniti na nekoj od riječkih gradskih plaža. A prije stotinjak godina, točnije 1912. Sušak je bio, vjerovali ili ne, proglašen kupališnim mjestom i klimatskim lječilištem!

A priča o sušačkim i riječkim kupalištima započinje još ranije – 1899. Tada su naime Josip i Adolf Strauss sagradili prvo sušačko morsko kupalište na Brajdici. Svoje su kupalište stalno proširivali i ograđivali mrežom, a 1906. izgradili su na njemu i, molit ću lijepo, zašto bi one bile zakinute - kabine za dame. 1912. kupalište na Brajdici postaje Gradsko kupalište uz koje se dograđuje sunčana kupelj. Tako Sušačko Gradsko kupalište postaje omiljeno kupalište Sušačana ali i Riječana. Te iste 1912. na Pećinama se gradi i uređuje Reschovo kupalište, a godinu dana ranije uređeno je i kupalište na posjedu braće Sabljić, i danas popularno Sabljićevo. Općina Sušak posebno je vodila brigu o svojem Gradskom kupalištu na Brajdici, koje je 1925. u potpunosti obnovljeno, te je uz njega bio vezan velik dio sportskog i društvenog života Sušaka.

Riječani su već od kraja 19. stoljeća pokušavali sagraditi morsko kupalište na potezu od Kantride do korijena velikog gata u luci. Čak su i bila sagrađena dva kupališta s unutrašnje strane luke, ali oba je uništilo nevrijeme. To što Rijeka nije imala svoje kupalište, ne znači naravno da se Riječani nisu kupali u moru. Kada su se zaželjeli kupanja u moru, Riječani bi otišli do sušačkog kupališta na Brajdici, ili do nekog od mnogobrojnih Opatijskih kupališta, zapravo slično je i dan danas. No tadašnji Riječani se nisu mirili s takvom situacijom. Uostalom, tadašnji ugledni liječnici diljem svijeta, promiču morske kupelji kao mjesta za liječenje gotovo svih bolesti. A onda, 1912. riječko Općinsko vijeće napokon od Ministarstva trgovine dobiva dozvolu za gradnju, ne jednog, već dva komunalna kupališta. Kao da su susjedis one strane Riječine nešto bolji od njih! No susjedi su spremno  odgovorili i proglasili Sušak - kupališnim mjestom i klimatskim lječilištem.  

Riječki Bagno Quarnero i Bagno Nettuno bili su izgrađeni po, za to vrijeme, najsuvremenijim principima važećim u poznatim europskim kupalištima. Bagno Quarnero na Molo longu, za razliku od svojih prethodnika, bilo je okrenuto prema Riječkom zaljevu i stajalo na željeznoj konstrukciji visine 5 i pol metara. Kupalište je osim kabina, imalo i prostranu terasu koja je gledala prema Kvarneru i gradu. Na njoj je bila i mala pozornica za varijate, buffet, mala ambulanta i garderoba. 

Već sljedeće godine, dakle 1913. oba riječka javna kupališta svečano su otvorena. Kako su Riječani bili jako ponosni na svoja dva kupališta, često su odlazili susjedima na njihova kupališta i govorili im o tome. A kad su već bili tamo, onda su se obično tamo i okupali. I danas imamo lijepe i uređene plaže, ali i dalje odlazimo u bližu i dalju okolicu kako bi se pohvalili, a kad već stignemo do Kostrene, Medveje, Ičića, ili kojeg drugog mjesta – onda se tamo i okupamo.